AC Bl. Ivan Merz o liberalizmu, vjerskoj slobodi i katoličkoj državi...

KRŠĆANSKI DRUŠTVENI POREDAK

2. Predavanje: O suvremenim zabludama i lošem stanju (dekadneci) današnjega ljudskog društva

POSLJEDICE LIBERALIZMA.
Sloboda savjesti i vjere: Liberalizam traži slobodu savjesti i prema tome slobodu vjeroispovijesti.
On kaže:
"Čovjek ima pravo vjerovati što ga je volja i izabrati onu vjeru koja mu se bolje sviđa."
On kaže:
"Meni se više sviđa Muhamedova vjera jer ona ne traži od čovjeka da vjeruje u Presveto Trojstvo koje ljudski um ne može dokučiti ili ne ću pristati uz nijednu vjeru jer Boga nema."
Liberalizam, dakle, daje čovjeku potpunu slobodu da vjeruje što ga je volja. – To je krivo načelo.

Mi katolici kažemo: Ne smijem vjerovati što me volja, već što je istina, pa makar moj razum tu istinu ne može u cjelini shvatiti. Ne smijem prihvatiti krivu vjeru, već sam dužan priznati pravu – to jest katoličku vjeru.

Država koja je zadojena liberalnim krivovjerjem kaže:
"Budući čovjek ima slobodu ispovijedati vjeru koju hoće, ja ću štititi jednako sve vjere."
I to je krivo.

Kao što otac obitelji mora štititi samo prava načela svoje djece i uputiti ih i ukoriti ako najednom počinju na primjer govoriti: "ne trebam slušati majku, ne trebam biti uslužan siromasima" – isto je tako država po sebi dužna štititi pravu vjeru, a krivim vjerama ne dati slobodu.

Prigovorit ćete: "Pa što onda ako se nalazimo u jednoj državi koja nije katolička po svome pučanstvu?"

Odgovor je posve lagan. Načela što ih izlažemo jesu ideal i vrijede za idealni društveni poredak.
U tom idealnom društvenom poretku narod je katolički, državnici i zakoni su katolički, a država i Crkva Kristova tako su tijesno povezani kao duša i tijelo.
Danas, na žalost, takvih je država malo. Unatoč tome je svim katolicima ideal da jednom sve države ovoga svijeta postanu takve.

Međutim, danas gdje je stanovništvo po vjerama izmiješano, dužnost je države da se drži ovoga načela: Ne smijem ništa učiniti što bi naškodilo općemu dobru. Ako bi na primjer tko ometao kojoj krivoj vjeri slobodu, njezini sljedbenici bi se pobunili, nastao bi nered i opće bi dobro od toga stradalo. Stoga, da izbjegne većemu zlu, često puta je katolički državnik dužan dati slobodu mnogim zabludama, vjerama ili slično.
No time on nikada ne pušta s uma kako je ta sloboda, koja se daje zabludama, ipak jedno zlo i kako uvijek treba težiti za idealom i jedino prava vjera ima pravo na slobodu.

Nadalje, država koja zastupa načela liberalizma ne odaje Bogu nikakvu čast zato što kaže: "Mene se ne tiče bio Bog ili ne bio."

I to je velika zabluda jer znamo da Bog nije stvorio samo pojedinog čovjeka, već i državnu zajednicu. Bog, naime, na životu održava pojedine ljude iz kojih se sastoji država. Kao što stvorenje mora odavati Tvorcu čast, kao što čovjek kao privatnik mora davati Bogu čast, tako i država mora Bogu po svojim vođama, javno i službeno, odavati čast. Same poganske države su to činile.
U katoličkim državama se Bogu ta čast mora odavati onako kako to od Boga objavljena, to jest katolička vjera traži. I katoličke obitelji, organizacije, općine, županije, narodi dužni su Bogu odavati čast, kao svom Gospodaru.

Praktične posljedice toga liberalnog načela slobode savjesti i vjere jesu ove: svaki čovjek ima slobodu širiti najužasnija načela, živjeti najnećudorednijim životom, navaljivati na državni ugled, širiti nemoralne knjige, otvarati mješovite kupke i besramne plesne škole. Stoga vidimo da se temelji država ruše, državnici nisu sigurni za svoj život, po svuda se širi korupcija, nećudorednost – a nitko nije u stanju to propadanje zaustaviti.

Jedino Katolička crkva je u stanju svojim naukom usrećiti države: ona naučava načelo da istina i zabluda ne smiju biti ravnopravne, u idealnom poretku ne smije postojati sloboda savjesti i vjere, već jedino istinita vjera ima pravo na opstanak. A ondje gdje narod više nije katolički, interesi općega dobra i manjega zla (da se izbjegne veće zlo) iziskuju da se dâ sloboda ne samo istini, već i zabludi. Ali istini i pravoj vjeri u svakom slučaju valja dati slobodu (neki bi, naime, htjeli samo krivim vjerama i zabludama dati slobodu, a slobodu Katoličke crkve u zametku ugušiti) pa i onda kad država nije katolička.
Tu slobodu katoličkoj vjeri i katoličkoj savjesti nema ni jedna država u svijetu pravo ograničiti (pa ni kineska ni Japan – gdje su i narodi i institucije potpuno poganske) jer je bitno pravo svakoga čovjeka slobodno vršiti zakone jedine prave vjere i tako postići u nebu svoju konačnu svrhu radi koje ga je Bog stvorio.

Svaka je država dužna pomagati čovjeku da postigne svoju konačnu svrhu – dužna je štititi katoličku vjeru, dati slobodu samo istini i dobru.

Ivan Merz

(ORLOVSKI VJESNIK, Zagreb, 15. 2. 1928. g. br. 2., str. 8.
Nacrti predavanja za Orlove)