Što je Nova evangelizacija?

Tyler Nethercott, bivši učitelj vjeronauka, u radijskoj emisiji „Church and state“ tradicionalnog katoličkog radija Magnificat odgovara na pitanje što je Nova evangelizacija i po čemu se razlikuje od stare evangelizacije, daje osvrt na stanje u današnjoj Crkvi i objašnjava koji su nedostaci današnjih katolika – novus ordo katolika, neokonzervativnih i tradicionalnih. 

Voditelj: Termin „Nova evangelizacija“ asocira nas na papu Ivana Pavla II. No otkad je ona uvedena, u Crkvi možemo svjedočiti drastičnom padu zvanja, rjeđim odlascima na misu, smanjenju broja časnih sestara, … znate ostatak priče. Što je Nova evangelizacija, što je stara evangelizacija, kako bi katolici trebali gledati na katehizaciju i što činiti kako bismo mlade ljude zadržali u Crkvi? Kakvo je bilo vaše iskustvo s Novom evangelizacijom i podučavanjem vjeronauka u školi? 

Tyler: Nakon otpada od vjere vratio sam se u Crkvu i Bogu hvala na tome. Na početku sam išao u svoju lokalnu novus ordo župu i pun revnosti i žara upoznavao sam različite ljude svojih godina, nastojeći što više saznati i nadoknaditi ono što sam izgubio u gotovo deset godina otpadništva od vjere. Posvuda sam čuo taj termin – „Nova evangelizacija“. Osobito među mlađim katolicima koje sam susretao. Čak niti nakon nekoliko mjeseci nije mi zapravo bilo jasno što ta fraza zapravo znači… Pa sam pitao jednog svog prijatelja s kojim sam bio blizak i koji je bio aktivan u našoj župi. Izravno sam ga upitao što znači „Nova evangelizacija“, kako je ona uopće nastala. Znao sam da je papa Ivan Pavao II. skovao taj termin, a taj moj prijatelj je bio veliki ljubitelj Ivana Pavla II. Upitao sam ga, no on nije znao što bi odgovorio. Pitao sam ga kako se ta Nova evangelizacija razlikuje od stare, no nisam dobio nikakav konkretan odgovor. Nastavljao sam postavljati isto pitanje, a dobivao sam prilično maglovite odgovore. Svećenik kojeg sam pitao blijedo me gledao, ne shvaćajući zašto uopće postavljam to pitanje. Zatim sam krenuo guglati i sve što sam našao bila je hrpa kontradiktornosti. Na stranici Američke biskupske konferencije pisalo je da nam treba Nova evangelizacija zbog pada broja zvanja. Mislim da je ona usmjerena prema onima koji su primili sakramente, ali nikada nisu zapravo naučili vjeru. Možda je namjera dobra, možda žele rekatehizirati ljude i obratiti one koji nisu katolici. No ono što ne uviđaju je da je sadašnja situacija rezultat ili plod Drugog vatikanskog koncila i nove Mise, kao i svih promjena koje su uvedene. Sada nastoje smisliti neki novi pristup vjeri kako bi privukli ljude. 

Voditelj: Nedavno smo čuli da je papa Benedikt XVI. rekao da su misionari u 16. stoljeću bili uvjereni da je nekrštena osoba zauvijek izgubljena i da je takvo uvjerenje definitivno napušteno nakon Drugog vatikanskog koncila. Očito je da su to plodovi ekumenizma, dijaloga i „bratskih odnosa“. Očito taj dio oni ne shvaćaju, iako možda imaju plemenitu namjeru, no čini mi se da oni i nemaju snažnu želju dovesti ljude u puninu jedine prave, katoličke vjere. Sve se svodi na dijalog i gradnju mostova, dok ljudi ostaju na svojim mjestima. Kako vi kao vjeroučitelj vidite da Crkva podučava te mlade ljude? 

Tyler: U pravu ste. Sve sam to iskusio već u prvoj godini nakon povratka u Crkvu. Htio sam postati aktivniji u župi pa sam se pridružio lokalnoj grupi mladih srednjoškolaca kojima sam pomagao organizirati nekoliko duhovnih obnova. Ostao sam zaprepašten. Shvatio sam da je cijela ta Nova evangelizacija ukorijenjena u karizmatskom pokretu u tim srednjoškolskim grupama koje su vrlo protestantizirane, vrlo karizmatske… sve se to temelji na osjećajima, na strasti, a ne u nekakvom dubljem obraćenju srca. Na svim tim okupljanjima se uvijek događa isto… skupe tu omladinu i već prvu večer ih "zatruju" s tim šećerom, svim tim emocijama... tu su dečki i cure, i sve je puno strasti, i slušaju „praise and worship“ glazbu u protestantskom stilu. To je protestantska duhovna obnova, a ne katolička. Svi ti klinci su nabijeni emocijama, i zadnji dan je sve vrlo emocionalno. Sjetite se Isusove prispodobe o sijaču. Isto kao u toj prispodobi, ti mladi odlaze s duhovnih obnova i sjeme nije duboko u zemlji. Oni se već sljedeći dan ili tjedan vraćaju svom starom životu, zaboravljajući vikend. Nešto mi nije odgovaralo u svemu tome, pa sam se povukao. Pokušao sam s podučavanjem vjeronauka mlađoj djeci. Volontirao sam podučavajući djecu u trećem razredu osnovne škole. Djeca su bila super. Počeo sam im predavati vjeronauk po jednom katekizmu kojeg izdaje Ignatius press, koji su jako poznati. Pripremajući se za sat, naišao sam u tom katekizmu na citat Majke Tereze koji kaže: „Želim pomoći hinduistu da postane bolji hinduist, želim pomoći budistu da postane bolji budist, i želim pomoći muslimanu da postane bolji musliman.“ Dakle, nema nikakve namjere za obraćenjem. Stalno sam iznova nailazio na to u toj knjizi…npr. prijedlog za raspravu glasio je: „Imaš li prijatelje koji su druge vjere? Nađi vremena da upoznaš njihovu vjeru i bolje shvatiš njihov pogled na život kako bi ih mogao ohrabriti u njihovoj vjeri.“ Ništa o objašnjavanju zašto je kršćanstvo jedina prava vjera ili kako bi učenik mogao ohrabriti te prijatelje da upoznaju Isusa. Odnio sam tu knjigu župniku i rekao mu da je to pogrešno, da to nije katolički nauk, no on se nije složio sa mnom i brzo me se riješio. Za mene je to bilo buđenje. Shvatio sam da se djecu krivo podučava. Najžalosnije je što mnogi ljudi još šalju djecu u katoličke škole misleći da će one bolje katehizirati njihovu djecu od njih samih. A to se ne događa. 

Voditelj: Još jedna stvar je taj specifičan rječnik kojeg se tu upotrebljava. Često čujemo riječi „susret“, „osoban odnos s Kristom“, čak i promjena naziva sakramenta ispovijedi u sakrament „pomirenja“… sve te nove riječi grade strukturu koju su postavili. Fokus je na volontiranju, na pomaganju… možda je ovo ''off-topic'', ali sveučilište Notre Dame je nedavno dalo nagradu Joeu Bidenu i Johnu Boehneru. A biskup te biskupije je rekao da je nagrada trebala ići ljudima koji se brinu za siromašne i za socijalnu pravdu. Problem je u tome da su svi ti kriteriji naturalistički. A to je sveučilište, čak niti oni to ne vide. Čini se da se radi o zatupljivanju svega, a osobito mladih. Sve se želi svesti na njihovu razinu, umjesto da ih se uzdigne, kako je to Crkva radila punih 1960 godina. Da ih se oplemeni npr. latinskim jezikom ili prekrasnim i mističnim gregorijanskim koralima. Čak je i sadašnji papa Franjo kad je bio kardinal imao takve mise za mlade… imate osjećaj kao da čovjek kaže: „Mi znamo bolje od Boga i zato ćemo stvoriti ovu umjetnu misu da možemo privući djecu.“

Tyler: Potpuno ste u pravu. Zapravo nastojimo nadmašiti protestante. Ali ne možete ih pobijediti u njihovoj vlastitoj igri. Žao mi je, ali tu se radi o ljudskoj mudrosti, dok je Katolička crkva vođena nadnaravnom Božjom milošću i tako može privući ljude kroz muku našeg Gospodina Isusa Krista i kroz sakramente, kroz nevjerojatno bogatu tradiciju od dvije tisuće godina koju oni sada bacaju kroz prozor, a otvaraju vrata svijetu da nas poplavi svojom svjetovnošću. I to se događa. To je sve postalo svetogrdno. Uklonili su svetost svega. Znamo da je nova Misa izuzetno protestantizirana; ona je i kreirana imajući protestante na umu. Sada ukidaju i evangelizaciju koja je gotovo 2000 godina bila konzistentna i uvode novu protestantsku evangelizaciju. Zato i kontinenti poput Južne Amerike koji su povijesno bili gotovo potpuno katolički, gdje je sjeme vjere bila krv mučenika, sada to sve odbacuju. Prelaze na fundamentalistički tip evangeličkih protestantskih sekti jer su oni više rigorozni, a ljudi tome naginju. Ljudi imaju prirodnu čežnju biti predani samoodricanju u svom traženju Boga. Sve u katoličkoj vjeri se razvodnjava i ljudi odlaze. A crkveni autoriteti nastoje popraviti problem uvodeći još radikalniju verziju onoga što je uzrok svim tim problemima. 

Voditelj: Mislim da je najbolji način podučavanja djece vjeri danas tradicionalni (Baltimorski) katekizam, pomoću tradicionalnih metoda podučavanja. Neki smatraju da taj stari način učenja pisanjem i memoriziranjem više ne djeluje. Ali pogledajte zvanja… sve je u padu. Zvanja nema u novus ordo crkvi, ona su u Tradiciji. Što je stara evangelizacija? Što bismo trebali raditi? I kako? Kako podučavati našu djecu da ona budu katolici?

Tyler: Jednu stvar je važno priznati. Crkva je uvijek kroz stoljeća imala uspone i padove u smislu svoga cvjetanja, svojih padova i ponovnog obnavljanja. Rekao bih da postoji kriza evangeliziranja na obje strane u Crkvi. U novus ordo dijelu je sav fokus na tjelesnim djelima milosrđa. To jesu jako važne stvari – nahraniti gladna, posjetiti utamničenika i bolesnika, sve to… To je naš Gospodin naglasio kada je rekao da će odijeliti ovce od jaraca. Dakle, te su stvari jako važne, ali one su po važnosti ispod duhovnih djela milosrđa. Na tome često vidimo naglasak u tradicionalnim krugovima vjernika. Kao da smo na neki način skeptični u vezi tjelesnih djela milosrđa. Ponekad mislimo da ne možemo učiniti ništa jer je Isus rekao da će siromašni uvijek biti među nama, tako da mislimo da se samo trebamo moliti za njih. Molitva za pokojne, molitva za grešnike, grešnika opomenuti, neuka poučiti. Tradicionalni vjernici su gotovo uvijek spremni za duhovna djela milosrđa, a ipak rijetko vidimo tradicionalnog vjernika da odlazi u pučku kuhinju, ili u dom za starije ili u zatvor. Tako da postoji problem na obje strane.

U toj dihotomiji, kod neokonzervativnih postkoncilijarnih katolika cijeli fokus je na milosrđu, kao u Godini milosrđa pape Franje. „Bog je milosrdan, Bog te voli“. Oni prečesto na taj način odbacuju Božju pravednost. Stalno govore ljudima da je sve u redu dok ti ljudi ne izdahnu posljednji put i shvate da nije sve u redu. To je zastrašujuća pomisao. S druge strane tradicionalisti na to kažu: „Ne! Bog je pravedan. Bog svima sudi po pravdi i mnogi završavaju u paklu po Božjoj pravdi.“ Čini mi se da je to ponekad i pretjerana reakcija na sav taj govor o milosrđu. Smatram da uvod u dijalog s drugom dušom mora počivati na istini i povjerenju, inače ćete otjerati ljude od sebe. Kada ste uspostavili takvu emocionalnu vezu s drugom osobom, tek onda možete iznijeti istinu intelektualno. Postoji razlog zašto nam je Gospodin otkrio svoje Presveto Srce, i zašto Mu se molimo, kao i Bezgrješno Srce Marijino. Nigdje se ne spominje presveti mozak ili bezgrješni intelekt. Kod nas tradicionalista postoji opasnost, ne volim to tako reći, ali postoji opasnost stavljanja prevelikog naglaska na dogme u tom smislu da ponekad njima zatrpamo one koji nisu spremni odjednom primiti svu istinu. Što se tiče stare evangelizacije, ona je bila konzistentna više od 1900 godina. Počevši od sv. Petra i Pavla, preko sv. Ambrozija, sv. Augustina, sv. Vinka Fererskog, sv. Bernarda iz Clairvauxa, sv. Franje Saleškog, sv. Franje Ksaverskog do sv. Alfonza, sv. Ivana Vianneya, itd. – svi su najveći propovjednici Crkve imali nešto zajedničko, a to je da su propovijedali istinu – čistu i nepromijenjenu, bez zadrške, ali uvijek pod vodstvom Duha Svetoga i kroz posredstvo Blažene Djevice Marije.

I u svom životu imam primjer obraćenja... moja se žena obratila na katoličku vjeru. Njeno obraćenje pripisujem Djevici Mariji. Molitve Djevici Mariji su ono što ju je dovelo do vjere. Ja sam poslužio kao oruđe... pustio sam da razgovor teče... ali nisam ju zatrpavao s informacijama, nisam žurio... Kao što ste rekli, danas svi traže ljudsku mudrost. Kako da vratimo te ljude vjeri? Učinimo to kroz show, svjetla, svjetovne aktivnosti, klubove mladih... to jednostavno ne djeluje. Moramo se vratiti osnovama, a to su Božje milosrđe i Božja pravda, tjelesna i duhovna djela milosrđa zajedno. 

Voditelj: Možda se sjećate citata p. Doma Chautarda iz knjize „Soul of the Apostolate“ koji kaže: „Bolje je imati manji broj osoba koje su revnije nego veći broj onih koji su tu zbog krivih razloga.“

Tyler: Sjećam se tog dijela knjige koju jako preporučam svima. Kada su u njegovo vrijeme u Francuskoj nastojali privući mlade ljude vjeri, mnoge su župe pozvale velike grupe mladih na sportske igre, na košarku ili nogomet, i zatim su uz te aktivnosti planirali vezati vjeru. A to jednostavno nije djelovalo jer većina tih mladih nije imala revnost za vjeru. On je našao grupu od petero mladih katolika koji su bili voljni žrtvovati se, postiti i moliti, žrtvovati svoje živote ako bi ih Bog na to pozvao. Tako se Crkva ponovno izgrađuje u svijetu. Tako je to činio sv. Franjo Asiški, sv. Maksimilijan Kolbe u Japanu – započnete s manjim brojem i izgradite temelje na istini. Tako je naš Gospodin krenuo, izabrao je dvanaestoricu muškaraca i prvo su propovijedali među židovima, a zatim su otišli u svijet. To je recept za uspjeh. Nadam se da ćemo putem ovakvih emisija i odličnih tradicionalnih katoličkih blogova uspjeti privući ljude i početi s obnovom Crkve.

Izvor: http://www.magnificatmedia.com