Sveti Luj IX.: Kralj, križar, svetac

Francuski kralj sveti Luj IX. utjelovio je sve ono što monarh mora biti: vladao je pravedno, s integritetom, velikodušnošću i svetošću. On i kraljica Margareta Provansalska imali su jedanaestero djece, a njihova je linija vladala Francuskom do Francuske revolucije koja je tu vladavinu brutalno prekinula. 

Majka svetog Luja često mu je kao djetetu govorila: “Dragi moj sine, volim te koliko majka može voljeti svoje dijete, ali radije bih te vidjela mrtvog pod svojim nogama nego da počiniš samo jedan smrtni grijeh.” 

Koliko bi majki danas takvo nešto reklo, i uistinu to mislilo? Zar većina njih nije okupirana fizičkom dobrobiti, obrazovanjem, karijerom, reputacijom, vezama svoje djece? 

Koliko nas može reći da je dobrobit duša naše djece uistinu najvažnija u našim srcima? Najgora bojazan majke je rano izgubiti svoje dijete, no ako mi katolici uistinu vjerujemo u ono što tvrdimo, ne bi li naša najgora bojazan trebala biti vječno prokletstvo duša naše djece? Ne bismo li, stoga, trebali usmjeriti sve naše snage i molitve prema tom cilju: spasenju njihovih duša? 

Kada je sv. Luj postao muškarac i sam postao roditelj, pisao je svom najstarijem sinu Filipu III.: “Trebao bi, svom svojom snagom, izbjegavati sve što Njemu nije ugodno. I osobito moraš biti odlučan ne počiniti smrtni grijeh, bez obzira što se dogodi. Makar pretrpio najgoru vrstu mučenja, radije dopusti da ti svi udovi budu odrezani nego da svjesno upadneš u smrtni grijeh.” 

Sveti Luj jednom je upitao svoga prijatelja bi li radije bio jedan od gubavaca što lutaju sporednim putevima ili počinio smrtni grijeh. Njegov prijatelj je odgovorio: “Radije bih počinio trideset smrtnih grijeha nego bio gubavac.” Kralj je rekao: “Kada čovjek umre, izliječen je od gube u svome tijelu, no kada čovjek koji je počinio smrtni grijeh umre, ne može sa sigurnošću znati da se tijekom života pokajao dovoljno da mu je Bog oprostio; stoga mora biti u velikom strahu da ne bi ta guba grijeha trajala onoliko dugo koliko je Bog u Raju.” 

Sv. Luj je bio taj koji je kupio Trnovu krunu koja se danas nalazi u kapeli sv. Luja u Parizu. Dvaput dnevno prisustvovao je svetoj Misi, podupirao je svećenike i biskupe u njihovom radu i nikada nije imao straha kazniti one koji nisu obavljali svoju dužnost. 

Toliko je cijenio poslušnost da je odbio kazniti smrću izdajničkog sina Hugha de la Marchea, koji je postupio po očevom nalogu. Kralj je rekao: “Sin ne smije odbiti poslušnost očevim naredbama.” Kada bi ga zvali da uguši pobune, uvijek bi nadoknadio štetu nevinima koji su ju pretrpjeli. Ako bi zarobili nevjernika, naredio bi da mu se pruži prilika primiti kršćansku poduku i krštenje, a ne da ga se osudi na smrt. Odlučan živjeti u svetoj čistoći, snažno je poticao sve na svome dvoru da ostave svoje ljubavnice i žive čisto ili da reguliraju svoju situaciju i ožene se. Jednu ženu na svome dvoru poznatu po njenom ekstravagantnom i nečednom odijevanju svojim je privatnim i pažljivim opomenama naveo na promjenu odijevanja. 

Dobri je kralj umro od bolesti tijekom križarskog rata. U 15 sati, u milosni čas, izustio je posljednje riječi: “U ruke Tvoje predajem duh svoj” i prešao u slavu. Kanoniziran je nakon 27 godina. 

Sveti Luje, moli za nas!

Izvor