BLAŽENI IVAN MERZ - Loše posljedice preranog zaljubljivanja

Sveta obitelj - uzor svake obitelji

Cilj braka jest u prvome redu rađanje i odgoj djece (CIC, kanon

1013). Obitelj je najbolje odgajalište koje nam je dao sam Bog. Roditelji

su najbolji odgajatelji svoje djece jer oni svoju djecu najviše ljube. I kao što

vidimo da često propadaju imanja koja su državno dobro ili dobro kakve

organizacije, općine, zajednice, jer ljudi koji na njima rade znadu da korist

od njih nemaju oni, već drugi, tako u najviše slučajeva strani ljudi nikada

ne odgajaju tako tuđu djecu kao što bi odgajali svoju vlastitu. (Izuzimljemo

posebna zvanja koja imaju nadnaravna sredstva da zamijene roditelje.)

I kao što je u korist ljudskoga roda da postoji privatno vlasništvo – jer

obično svatko tko za svoju korist radi, radi više negoli bi radio da radi za

drugoga – tako će bolje i savjesnije odgajati djecu roditelji, nego što bi je

odgajali drugi koji prema djeci nisu u onoj vezi u kojoj su oni koji su djecu

rodili. Tako je odgoj u obitelji redovito bolji nego bez obitelji.

Da obitelj zaista uzmogne vršiti ovu veliku odgojnu ulogu, koju joj je

Bog namijenio, moraju bračni drugovi imati i duševna i tjelesna svojstva

za ovu prevažnu zadaću. Moraju imati duševna svojstva, to jest moraju

poznavati svoje dužnosti kao odgojitelja, moraju imati tjelesna svojstva, to

jest moraju biti zdravi i imati dovoljno sredstava da buduće dijete ne bude

izloženo gladi, bolesti, oskudici.

Brak ima dvostruki glavni cilj: rađanje i odgoj djece. – Jedno ne smije

biti bez drugoga. Djeca se naime mogu rađati i izvan braka. Ali kako će

se odgajati? Dijete, kad se rodilo, ima pravo tražiti da ga roditelji i duševno

i tjelesno odgoje. Roditelji moraju biti svjesni dužnosti da trebaju preuzeti

brigu za odgoj ako hoće da rađaju djecu. Jer tko započne djelo treba da ga

i dovrši. A prirodna je ustanova za odgoj djece baš obitelj i to obitelj gdje

jedan muž ima jednu ženu i gdje će muž i žena živjeti sve do smrti zajedno.

Škola, u kojoj se neprestano mijenjaju učitelji, ne valja. Isto tako nam

sam razum kaže da je rastava braka (kojom bi muž i žena dobivali potpunu

slobodu) proti zdravom razumu jer otac i majka, njih oboje, trebaju odgajati

svoje vlastito dijete.

Imajući sve to pred očima, želimo pokazati kako će kršćanski mladić

doći do braka koji odgovara kršćanskom dostojanstvu sakramenta. Zato ga

valja upozoriti na jednu opasnost: neka se prerano ne zaljubljuje.

Zaljubljivanje nije ni cilj ni zabava, nego je, da tako kažem, budući

brak. – A liječnička znanost tvrdi da redovito nije dobro ako se mladić ženi

ispod 20. ili 21. godine. Tko se prerano zaljubi, prije nego može ozbiljno

misliti da prema zakonima i prilikama u kojima živi, sklopi brak, škodi i

sebi i djevojci (osobito ako je to i za nju prerano), a i budućoj obiteljskoj

zajednici ako do nje kod preranog zaljubljivanja uopće i dođe.

Dogodi se da već roditelji dječaka i djevojke vide da bi njihova djeca

bila zgodan par. Djeca se već od djetinjstva poznaju, u obitelji od vremena

do vremena vide i porazgovaraju i napokon se uzmu. Ovo je dobro, možda

i najbolje. Ali takvi su slučajevi rijedak izuzetak u općem pravilu.

Mi ćemo ovdje iznijeti razloge protiv toga da dječak i djevojka počinju

drugovati prije negoli mogu ozbiljno misliti na brak. To posebice

vrijedi za đačke ljubavi.

Poradi takve ljubavi mladić gubi odviše vremena i zanemaruje svoju

osobnu izobrazbu. Njegov duševni život stradava jer prečesto i previše

misli na djevojku. Mjesto da misli na samoga sebe, da odgaja svoj značaj,

da se pripravlja na junačka djela, za žrtve, da radi za katoličku ideju, njegov

unutarnji život je sapet, vezan, on je ukočen i počinje kržljati. Badava

takav mladić govori da se kani ovom djevojkom oženiti. Njega je omamilo

ljepuškasto djevojačko lice, a ne gleda i ne misli ima li djevojka sva ona

duševna svojstva koja su za brak potrebna. Iz iskustva znademo da ni jedan

postotak takozvanih »đačkih ljubavi« ne dovodi do ženidbe.

Tako eto mladić koji rano počinje ljubakati, duševno kržlja. – Njemu

je stalo samo do toga da udovoljava »njenim« željama, a zapušta više interese.

Mjesto da on ravna spolnim nagonom, nagon djeluje na njegovu

volju i ova postaje slaba. Tijelo i tjelesne težnje ovladaju duhom, a duh

treba gospodariti tijelom koje mu treba služiti. Zato mladići koji se rado

druže s djevojkama sami postaju slabići; u njih redovito nema volje, nema

muževnosti.

Ali ima mladića koji drže da su nešto veliko, da su postali muževi jer

im je uspjelo zavrtjeti glavom jednoj neiskusnoj djevojci. No oni jadnici ne

znaju da su baš oni podlegli u prvoj životnoj borbi i da je njihovom dušom

zagospodario sjetilni nagon. Takvi su mladići izgubili slobodu duha i predali

se vodstvu tijela. Prestaju biti ljudi duha, postaju ljudi tijela.

Takav je mladić vrijedan da ga žališ. Ne pomišlja jadan na to da nađe

sebi za život družicu s kojom će osnovati vlastito ognjište. On popušta

samo sklonosti tijela, a ne teži za onim ciljem koji mu sam Bog postavlja.

Takav se postupak protivi prirodi, zabranjen je. Ta već smo naglasili da je

spolni nagon u čovjeku radi obitelji, radi budućega djeteta, a ne radi užitka.

Do te spoznaje dovodi nas kako prije vidjesmo, razum i Bog objavom.

U našim krajevima djevojka potpuno sazrije za brak u 20. godini, a

mladić nešto kasnije. Prije toga neka ne druguju, a kada se zaljube, najnaravnije

je da ova ljubav u kratkom roku dovede do braka.

Nezdrava je pojava ako zaručnik odviše dugo čeka. – Ovakvo je čekanje

štetno. Iskustvo nas uči da je »on« počesto zaokupljen samo »njom«,

a »ona« samo »njim«. Zaručnici se u takvom slučaju ne mogu trajno posvetiti

svojim staleškim dužnostima kako to od njih život traži, pa ih često i

zanemaruju.

Razumljivo je da težnje tijela stanu ispunjati dušu mladića i ako ovo

stanje duže vremena potraje, spopadaju ga i žestoke napasti koje mogu

dovesti i do teških prekršaja.

Svaki dakle mladić koji hoće da izbjegne tim neprilikama, čekat će sa

zaručništvom dok ne bude mogao ozbiljno misliti na vjenčanje, pa makar

ga to stajalo i nešto samoprijegora.

Poradi preranog ljubakanja dolazi mladić u opasnost da smrtno sagriješi.

Svaka ljubav teži za sjedinjenjem, a ljubav između dvoje mladih

ljudi raznoga spola nije mirna dok ne nađe potpuno zadovoljstvo u bračnoj

zajednici.

Istina je, obično mladić isprva nema nikakvih zlih nakana. Njemu

je ugodno u djevojačkom društvu, on pripovijeda djevojci svoje nakane,

tajne doživljaje. No već je u naravi ovoga duševnog nagona da se hoće

pokazati i drugim znacima. Dolazi do milovanja i poljubaca. Tim se podražuje

sjetilni nagon, a mladić pada u tešku opasnost da posrne. Štoviše, do

toga dolazi u takvim prilikama redovito jer smo već u početku vidjeli da je

duševni nagon tek jedan sastavni dio spolnog nagona.

Ljuto se vara mladić koji misli da djevojka osjeća isto takav sjetilni

nagon kao on. Djevojka koja je odrasla u dobroj obitelji znade jedino što je

duševna ljubav. Ako se ona dakle uza nj priljubi, traži njegovo milovanje,

ona udovoljava samo svojoj želji da u njemu nađe oslon, potporu, branitelja

u koga se može sasvim pouzdati. Kako li će biti razočarana kad opazi

da u mladiću nije našla što je tražila; da nije našla oslonac nego se štoviše

od njega mora više čuvati negoli od drugih; da je baš u njegovoj nazočnosti

najmanje sigurna; da ona, a ne on, mora biti snažna da sebe i njega sačuva

od pada. Nažalost, mnoga djevojka podlegne utjecaju mladića. Ali poslije

toga ona u svojoj duši bude posve nesretna i mjesto sreće zavladala je njenom

dušom gorčina razočaranja.

Kod mladića je jači tjelesni nagon nego kod djevojke. – Djevojka želi

imati oslonac i »kavalira«. No kako ljubakanje kod nje isprva više djeluje

na nagon duše negoli na nagon tijela, razumljivo je zašto ona više duševno

stradava od mladića. Ona može radi toga zapasti u stanje u kojemu volja i

um popuste pa se tako može i dogoditi da ona i nehotice podlegne sjetilnom

nagonu mladića. Sjetilni je naime nagon jedan od najsnažnijih nagona

i ne miruje dok nije postigao svoj cilj.

No ne dolazi u takvim slučajevima uvijek do zla i grijeha. Ali zašto

se izlagati tim strahovitim unutarnjim borbama, trzavicama, kada su nepotrebne

i štetne, a manjka im prava moralna podloga? Zašto preranim

ljubakanjem bez potrebe buditi nagon koji je Bog stvorio jedino poradi

obitelji? Zapamtimo na koncu ovu misao: upoznavanje i zaljubljivanje mladića

i djevojke ne smije imati kao cilj zabavu, već doživotnu odgovornost

u budućem braku.

Nema bliskoga prijateljstva između mladića i djevojke. – Zato se valja

kao vatre čuvati rane ljubavi. Nema onoga prijateljstva između mladića

i djevojke što se može naći među dvojicom mladića. Dan-danas je to pače

rijetkost i među zrelim ljudima. Preduvjet su tomu temeljito izgrađeni

duševni ljudi koji su svoj život i svoje borbe stavili u službu kakve dobre

stvari i velike ideje.

Za djevojku je opasnija varka mašte, umišljanje da može sklapati prijateljstvo

s mladićem. U nje je naime više nego u mladića razvijen duševni

nagon koji se teško razlikuje od prijateljstva. No mladić se brzo osvijesti

jer sjetilni ga nagon brzo upozori o čemu se zapravo radi.

I stoga mladić mora biti oprezniji. Jer ako je jednom osvojio srce koje

djevojke, pa je onda ostavi, to je može unesrećiti za cijeli život. On će lakše

podnijeti žrtvu rastanka. Grijeh je igrati se sa ženskim srcem i smatrati

ga pukom razbibrigom i igračkom na štetu svoju i propast djevojke. (5)

Isto tako iskustvo uči da kod omladine, koja je još u razvoju, ne može

postojati odnos kao između brata i sestre. Jer ako je ispočetka taj odnos i

sličan onomu između brata i sestre, ipak i tu djeluje u početku onaj prvi

dio spolnoga nagona što smo ga nazvali duševnim nagonom. Djevojka će

silno trpjeti bude li htjela svladavati taj duševni nagon zato što je ovaj u njoj

razvijeniji negoli u dječaka. Taj se duševni nagon nakon nekoga vremena

rasplamti u bijesnu vatru tijela koju onda mladi ljudi vrlo teško zaustave.

...

Iz knjige "Ti i ona" blaženog Ivana Merza