"Moja glavna briga trebala je biti spas moje duše, i spas duša drugih ljudi. Bio sam svećenik za sebe i uvijek sam bježao od križa."

Katolički svećenik p. Steven Scheier zaređen je za svećenika 1973. godine. 1985. godine doživio je prometnu nesreću i našao se pred Božjim sudom. Gospodin Isus Krist pokazao mu je njegov cijeli život i neuspjeh njegove svećeničke službe. Njegova presuda bila je pakao.

U nastavku slijedi dio intervjua kojeg je p. Scheier dao Majki Angelici, popularnoj američkoj časnoj sestri, 1997. godine: 

P. Scheier: „Svoju svećeničku službu obavljao sam rutinski. Najviše sam brinuo o tome što će ljudi o meni misliti, a pogotovo drugi svećenici. Nisam odlazio drugim svećenicima zbog duhovnog usmjeravanja i savjeta, a nisam ih posjećivao ni zbog kakvih drugih duhovnih razloga. Popili bismo piće i razgovarali o sportu, ili o nekim drugim svjetovnim temama. Nikada se nisu rješavali duhovni problemi. Duboko u sebi znao sam da ne radim ono što bih trebao, da nisam onakav svećenik kakav bih trebao biti. To sam potisnuo i ljudi su mislili da sam dobar svećenik. Imao sam paravan pod kojim sam skrivao sve pogrešno što sam radio. (...) 

U dvanaestoj godini svoje svećeničke službe doživio sam prometnu nesreću. U nesvjesti sam bio prebačen u bolnicu, a vjernici su cijelu noć molili krunicu za mene. Ubrzo nakon nesreće našao sam se pred Sudom Isusa Krista. Ne mogu reći koliko je dugo to trajalo... Pokazao mi je cijeli moj život, optužujući me za razne stvari. Na sve to govorio sam: „Da.“ Kao i mnogi drugi, za života sam imao plan iznijeti mnoge izgovore kada se nađem pred Sudom Božjim: „Imao sam loš dan... nisam se dobro osjećao... drugi su me natjerali...“ No to nije bilo moguće na Sudu. Razgovarao sam sa Istinom. A kada razgovarate sa Istinom, ne možete davati nikakve izgovore. Jedino što možete jest potvrditi: „Da, to je istina.“ Jedino što sam govorio bilo je: „Da, Gospodine. To je istina.“ Na kraju je rekao: „Moja presuda je Pakao.“ Opet sam rekao: „Da, Gospodine. Znam.“ Znao sam da to zaslužujem. Nisam Ga vidio, samo sam Ga čuo. 

Tada sam začuo ženski glas koji je rekao: „Sine, molim Te, poštedi njegov život i njegovu besmrtnu dušu.“ Krist je rekao: „Majko, on je bio svećenik dvanaest godina za sebe, a ne za Mene. Neka dobije kaznu kakvu zaslužuje.“ Ona je nastavila: „Sine, ako mu damo posebne milosti i snagu, vidjet ćemo hoće li dati ploda. Ako neće, neka bude volja Tvoja.“ Uslijedila je kratka pauza. Zatim je rekao: „Majko, on je tvoj.“ Otada, ja sam uistinu Njen. I u svakodnevnom smislu, i u nadnaravnom smislu.

Prije nesreće nisam njegovao nikakvu posebnu pobožnost prema našoj Nebeskoj Majci. U našeg Gospodina Isusa Krista, Njegovu Majku, svece i anđele vjernik može vjerovati svojom glavom, i svojim srcem. Ja sam vjerovao glavom, oni su za mene bili poput imaginarnih prijatelja, no nisu bili stvarni. Nisam vjerovao srcem. Nakon nesreće postao sam itekako svjestan da su oni stvarni. I da mi imamo samo jedan dom, a on nije ovdje na zemlji. Shvatio sam koliko su naši prioriteti pogrešno postavljeni... koliko su moji prioriteti bili pogrešno postavljeni. Moja glavna briga trebala je biti spas moje duše, i spas duša drugih ljudi. To je, uostalom, ono što bi svećenik trebao činiti. U tu budućnost treba ulagati, a ne u onu u koju sam ja ulagao – u sreću ovdje na zemlji. Moji župljani zasigurno nisu mislili da zaslužujem pakao. No Krist zna naša srca. I jedini je On bitan, i jedino je bitno što misli On o velečasnom Stevenu Scheieru, a ne koliko je velečasni popularan i omiljen među vjernicima. Samo je Njegovo mišljenje važno. Jer ja sam sam na Sudu pred Njim. Njega neće zanimati mišljenje ljudi o meni. On zna. (...) 

Mi imamo Majku. Prema Njoj nisam imao nikakvu pobožnost. No danas mi je Ona sve. S križa je Krist rekao svojoj majci: „Ženo, evo ti sina!“ Pod time je mislio: „Majko, sada ti dajem cijelu Crkvu, Tvoje sinove i kćeri. Oni su tvoji.“ Ona je to shvatila vrlo ozbiljno. (...) Danas shvaćam ovu prelijepu istinu: niti jedna Božanska Osoba Presvetog Trojstva ne može reći 'ne' Mariji. To je nemoguće. Ništa joj neće odbiti. Zar Ona nije netko koga bismo željeli imati na našoj strani? (...) Kada je Krist rekao da nisam bio Njegov svećenik, mislio je na to da u mojoj svećeničkoj službi On uopće nije bio bitan. Suviše sam ovisio o mišljenju drugih. Nisam imao problema sa služenjem Mise, ali isto tako niti sa izbjegavanjem Mise. Euharistija za mene nije imala tako veliko značenje kao što ima za neke svećenike. Moja mlada Misa za mene nije bila ništa osobito kao za neke svećenike. 

Cijeli moj stav i raspoloženje odavali su da nisam bio svećenik za Njega. Nisam Ga slijedio, što podrazumijeva patnju. Bio sam svećenik za sebe i uvijek sam bježao od križa. Uvijek. No ako bježimo od križa, uvijek će nas dočekati još veći kasnije na putu. Ovozemaljski križevi nisu tako dugotrajni, nisu vječni, i čak nisu tako teški. A Krist je uvijek tu da nam ih olakša i učini slađima. No ja sam tih dvanaest godina bio kukavica. Ja sam bio svećenik koji je imao vrlo malo obuke u duhovnosti tijekom studija u bogosloviji. Nikakve duhovnosti nije bilo. Nisam bio pripremljen za ovaj život koji je život žrtve. Ljubi križ, ili nemoj biti svećenik! 

Tih dvanaest godina ja sam glumio da sam svećenik. No ja to nisam bio. Moje propovijedi, moj život u župi, komentari ljudi – sve je to služilo za moju osobnu potvrdu i da se ja od toga bolje osjećam. Ako bi to izostalo, patio bih zbog toga. No postojali su načini da se patnja ublaži. Mi svi imamo svoje načine ublažavanja boli. Ja sam imao svoje načine... svećenici su podložni grijehu kao i svi ostali. Moj je zadatak kazati svim ljudima, osobito svećenicima, da pakao postoji i da svatko može doći u njega. (...) Kao svećenik redovito sam išao na ispovijed, no nisam se ispovijedao kako treba. Prava ispovijed podrazumijeva da promijenite svoj život. Ja nisam imao tu namjeru. Koristio sam taj sakrament kao svojevrsno osiguranje protiv požara. No nije djelovalo. Ja sam žalio zbog grijeha, ali nisam osjećao pravo pokajanje. Nisam imao pravu namjeru pokajati se uistinu i promijeniti. Moje kajanje nije bilo vjersko, već sam osjećao kajanje znajući da ako umrem s tim grijesima na svojoj duši, da me Svemogući Bog može osuditi na vječno prokletstvo. Takvo kajanje nije dovoljno. 

Kada sam se našao pred Sudom Božjim, bio sam u nesretnom stanju u kojem se nalazi onaj koga nije bilo briga i tko uzima neke stvari zdravo za gotovo. Neke sam stvari pretpostavljao, a nisam trebao. Pretpostavljao sam da ima vremena za mene... da se obratim... da postanem dobar svećenik... Krist mi je davao do znanja da nema vremena, upozoravao me, ali nisam slušao. Namjerno nisam slušao zbog užitaka koje sam osjećao i za koje sam znao da će mi biti oduzeti.

Svakom svećeniku bih poručio da uvijek bude u službi našeg Gospodina Isusa Krista, da bude svećenik molitve. Jednom kad molitva nestane, i svećeništvo nestaje. I da se ne smijemo bojati izreći stvari onakvima kakve one jesu. To će nas učiniti nepopularnima, no to je ono što nam je Krist obećao. On nam nikada nije obećao popularnost. Obećao je samo križeve. No te je križeve moguće nositi jer je On tu i jer je Njegova Majka tu da nam ih olakšaju. Svećenik bez molitve je mrtav. Svećenik bez Presvetog Sakramenta je mrtav. Svećenik bez Nebeske Majke je mrtav. Ja sam naučio svoju lekciju, no Krist je trebao slomiti moj vrat i zaprijetiti mi vječnim prokletstvom da dobije moju pažnju.“

Izvor

Ovdje možete pogledati izlaganje vlč. Scheiera o stanju u Crkvi nakon Drugog vatikanskog koncila (za hrvatski prijevod kliknite cc ikonicu).